živio Prvi maj!
Pošto je jučer bio Praznik rada, ajde da I ja kažem koju na tu temu. Jučerašnji dan sam provela radno, čak sam bila I sama doma, tako da mi je to odlično došlo da se malo odmorim od svega I svih. Iako bi u mom slučaju to zapravo bilo samo u situaciji da isključim sve mobitele I kućni telefon, a to ne radim nikad, tako da opet s druge strane poštenog odmora nije bilo. Da nekud odem, nije mi se dalo zbog ružnog vremena. U jednom dnevnom listu je pisalo kako se nekad Prvi maj slavio karanfilima, a danas radničkim prosvjedima te dugačkim redovima do besplatnog graha. Je, istina. Mnogi su jučerašnji dan proveli na radnim mjestima, mnogi nisu. Sve u svemu, mislim da smo mi jako licemjeran narod. Ako se govori o radu nedjeljom ili praznicima-uvijek se govori samo o trgovcima. HALO?!!! Pa šta su trgovci jedini koji rade u te dane? A di su ostali? Konobari, policajci, vatrogasci, hitna pomoć, liječnici, novinari, radio I tv-voditelji, svakojake dežurne službe…I šta ti ja znam šta sve ne. ali za njih se nitko ne buni. E pa mislim, ako se bunimo, ajmo se bunit pošteno. Što bi bilo da su recimo jučer ili bilo koju nedjelju konobari rekli-e mi danas ne radimo-? A svatko mora priznati koliko je nedjelja proveo na nekoj terasi ispijajući kavu sa prijateljima. Što bi bilo da je neki novinar rekao da jučer neće radit? Što bi danas ljudi čitali? Ili da danas zatvorimo sve trafike I kioske s novinama jer jučer novinari nisu radili? Što da su tv-voditelji rekli da ne rade? Nitko ne bi primijetio da nema Dnevnika u 19.30h? što da nekom gori kuća, a vatrogasci imaju neradni dan? Ili što da nekom pukne slijepo crijevo, a doktora nema jer se baš negdje brćka u plićaku? Crkva se također bunila zbog rada nedjeljom. A šta, svećenici ne rade nedjeljom? Nećemo na misu u nedjelju ujutro? Čak ni na blagdane koji padaju u nedjelju? Koliko ja znam svećenici rade svaki dan. Idemo se bunit I zbog toga? Eto, to je moje mišljenje o Prazniku rada. Mislim da svaka osoba koja radi određeni posao jako dobro zna šta određeni posao nosi sa sobom. Pa I rad u one dane kad netko drugi odmara.
02.05.2006. u 12:09 | 1 Komentara | Print | # | ^ruže i dalje cvatu...
Ponedjeljak je. Dan je prekrasan, toplo je vani, čak previše toplo za ovo vrijeme. Završilo mi je radno vrijeme (jednog posla), pa sad u međuvremenu između jednog I drugog posla, pišem blog jer nisam se već par dana javljala svekolikom hrvatskom puku. Prošli tjedan, kao I vikend prošao mi je u znaku nekih promjena, ponajprije na poslu, tako da mi je današnji dan prvi dan te nove faze. Nazovimo to tako. Malo sam se I pribojavala te promjene, dobila sam novu šeficu, al sve se na kraju pokazalo nepotrebnom brigom. Znači na poslu ruže I dalje cvatu… Jučer me jedna vijest posebno razveselila, a to je da se možda do kraja ove godine selim u kuću, ma šta kuću, vilu sa svojim dragim, a to jeeedvaaaa čekam. Ako ću imati vremena, ići ću pogledati ovaj tjedan o kojoj kući se točno radi. Glavno da mi je centar blizu. Ne pušim one fore o podsljemenskim zonama I elitnim kvartovima, pa da imam 3 dana jahanja do Trga, 5 presjedanja na bus I tramvaj. Ma da, luda sam za nekakvim hvalospjevima o tome da živim u elitnom kvartu. Nek se hvali onaj tko živi od toga. Ja ne živim. Jučer gledam “Shpitzu”, oni Romi koji snimaju pornić su malo uzburkali hrvatsku javnost. Kao, svi se iščuđavaju nad tim, onima finima se diže kosa na glavi, a upravo su takvi najgori, jebu se, jebavaju I jebuckaju unutar svoja četiri zida, pa I izvan njih, a sad je ovo kao svjetsko sedmo čudo. Poduzetni Romi izmislili savršen način zarade. Jebe se njima. Ma jebe se I meni, nek se jebe tko se hoće I s kim se hoće I kako se hoće…Idem radit dalje!
24.04.2006. u 15:11 | 1 Komentara | Print | # | ^p(r)omaknuće
Baš je danas ružno vrijeme vani, sva sreća da nisam uopće trebala izać van iz zgrade. No, jučer me pak uopće doma nije bilo, popila sam doduše jutarnju kavu na terasi pred zgradom dok je još bilo sunca I onda zapalila u grad. Našla se s par ljudi, odradila par kava, čula par dobro-loših vijesti I jednu fenomenalnu, a to je da mi je predloženo promaknuće. Ili bolje rečeno, novi posao. Zapravo, stari posao, a novo radno mjesto…zvuči primamljivo, pogotovo zato što znam da vjerojatno ne bih došla na gore pogotovo jer mi je to predložila dotična osoba, tako da mi se čini kako ću to prihvatiti, ali ne želim još pričat o tome da se ne ureknem…Čak moram priznat da mi je to došlo totalno nenadano I stravično brzo za moj pojam napredovanja u poslu. I najvažnije je što mi je to predložio muškarac, prvi muškarac u mom životu koji mi je nešto dao, a da nije zauzvrat spominjao seks kao protuuslugu. Vidi, vidi, možda ipak na ovoj zemaljskoj kugli postoje I takvi. Dakle, svaka čast rijetkim pojedincima. Bar u mojem slučaju. Iako sam doduše od onih žena koja sve sama stvara vlastitim rukama I gade mi se one koje se tako jeftino prodaju za sex…Što se tiče onog mog sjecanja u korijenu… u vezi mog lovera…hm, da…urodilo je plodom, situacija se pomaknula, tj. on se u nekim stvarima pomaknuo, al po starom dobrom običaju ne u onim u kojima bi ja htjela da se on pomakne. S druge strane, počela sam razmišljat dal sam možda sebična jer… dobila sam potvrdu njegove ljubavi, ponovno, I to na način na koji sumnjam da bi to puno muškaraca napravilo… bez lažne skromnosti I pretjerivanja…rekla bih o čem se radi, al je ipak malo preosobno… I sve je to divno I krasno ako se na to tako gleda, al je problem što on to meni daje na znanje na način koji mi nije potreban, a ono što mi je potrebno, to nemam. Ili barem nemam još zasad. Al dobro, idem zacrtanim putem, valjda će me to kvragu već nekamo odvest…! Svejedno, moram priznat da je ipak poseban osjećaj kad ti netko pokaže da te voli na način da ga zbog toga drugi proglašavaju luđakom…
19.04.2006. u 16:02 | 6 Komentara | Print | # | ^klasične priče i slični epilozi
Prošao je I Uskrs. Nije mi se dešavalo bog zna što, obiteljski ručak, malo rodbina…, klasika. Danas mi je radni dan, al sve mi se čini da mi neće biti radni, ne da mi se…, a I ostalo je dosta materijala još od petka. Danas ću se posvetiti stvarima koje sam zapostavila zadnjih par mjeseci. Nekako nisam danas najbolje volje, zapravo u očekivanju sam nečega što već unaprijed znam da se neće dogoditi, tako da mi to samo uzaludno čekanje ide na živce, zato sam jutros to sve sasjekla u korijenu…možda sam učinila dobru stvar, možda nisam, vrijeme će pokazati…Ja strašno mrzim kukavice, slabiće, kao sve bi oni za tebe…ma da, da, u kojem životu? Kao skinuli bi zvijezde s neba za tebe, a onda ti se desi da prolaziš kroz život s njima na leđima. Da, moš’ mislit ironije. Šta je još najgora stvar I najbolnija istina ta da bi oni I zaista skinuli s neba te jebene zvijezde, al su prelijeni da se pomaknu s mjesta, preteške kukavice da se izraze, prejebeni slabići da te pogledaju u facu I kažu –jebo bi te da bi te jebene zvijezde s neba poispadale same- il šta ti ja znam šta…ali ne. I šta ću ja sad govorit to umjesto njih, radit umjesto njih, jebat umjesto njih…ma da, taman posla. Tako sam lijepo ujutro prekinula tu fazu ničega. ili fazu svega. Možda sam ga time htjela samo gurnuti, da shvati da me gubi, da se trzne…ako se trzne znat ću da je vrijedan pažnje, ako ne, goodbye lover…imao si svojih 5 minuta, a to što ih nisi znao iskoristiti, zbog toga ti plači, ja neću…
17.04.2006. u 11:06 | 4 Komentara | Print | # | ^fali mi zraka
Dakle, koji je danas bio dan…jučer navečer sam si fino napravila plan, program I raspored za danas kako bi mi današnji dan ono fino prošao laganini, taman uhodavanje za blagdane, a kad tamo...ujutro se dignem iz kreveta oko 10h, nije baš da mi je to bilo u planu, al ono mislim si-imam vremena…taman srknem kavicu, pa pravac internet. U svijetu ništa posebno novo, ali sjetim se ja par stvari koje onako zaboravih napraviti ovog tjedna, pa mislim si-budem danas. Ok, taman napravim pola posla, kad se sjetim da moram do banke podić neku lovu I poplatit neke račune. Uh, sranje. Izjurnula sam iz kuće ko muha bez glave, a sve svoje mobitele, naravno, ostavila sam doma, ma ono šta će mi, ionako se vraćam za pet minuta. Kad sam se vratila, na mobitelima tisuću poruka I duplo više propuštenih poziva. Ujedno je jedan bio I od šefa, kao trebam još nešto napravit. To uopće ne bi bio problem da nisam već u velikoj, velikoj gužvi I s ovime što trenutno radim, a kamoli da radim još nešto što je zapravo trebao učinit netko drugi. No, moj dragi šef zna da jedino ja sad mogu spasit nas u ovoj situaciji, a I radilo se zapravo o jednom nesporazumu, tako da je meni ova situacija zapravo skroz ok. Sjednem za stol I isprva nisam znala od siline posla I kratkoće rokova čega se uhvatit prije, gdje mi je glava, noge, ruke, kak se zovem, jesam li gladna, žedna, ili šta. Mr.x vidjevši da iz moje glave frcaju iskre, a iz ušiju dim, samo se lijepo pokupio van iz kuće da bi njegova draga mogla na miru raditi. Za svaku pohvalu. Thanks darling. Onda šaljem mail, pokušaj prvi, drugi, treći…ne ide, pa ne ide…pa koji mu je? Odbija mail. Praznim sve jebene mailove u mail boxu, konačno mail poslan. No, hvala kurcu, još mi je samo to trebalo danas. Onda se čujem s jednom našom političarkom da je priupitah nešto, a ona se raspriča…sve ok stara, al ja sam u veeeliiikoooj guuužviii…, konačno smo završile razgovor nakon mojih 15 pokušaja da ga završimo. Konačno sam bila gotova oko 17h. došlo mi je da se skljokam, da ispovraćam I jutarnju kavu I sve što je bilo u paketu današnjeg dana. Neznam kako sam uspjela u roku pohvatat sve konce. Mora da sam danas stresla osobni rekord. Usput sam u hodu promijenila tisuću I jedan plan koji sam imala za ovaj vikend, tako da na kraju neznam gdje sam za blagdane. Hvala bogu, sutra ne radim, al to nije slučaj za ponedjeljak. Ma nema veze, odmorit ću se sutra, otići van nekamo, na kavu, na jutarnju trač partiju. Jedva čekam, fali mi zraka…
14.04.2006. u 21:05 | 4 Komentara | Print | # | ^opet ja
Današnji dan mi je počeo full laganini. Čak mi ni kiša nije narušila dobro raspoloženje. Jutarnja kavica, novine…super-opet ja…znači napredujem. Posao sam brzo odradila jutros, ionako sam sve sa šefom dogovorila još jučer, značajnijih odmaka od zacrtanih planova nije bilo. I onda popodne, javi mi se frendica sa viješću da mi se zavrtjelo u glavi. Ostavio je frajer ovaj vikend. Ok, nije velika stvar, al način na koji ju je ostavio je već drugi par rukava. Frajer malo otišao na vikend kod rodbine u drugi grad, a kad tamo, nazove on moju frendicu kako je upoznao jednu malu, dovodi je sa sobom I neka mu se ova više ne javi jer je s njima gotovo. A prije njegova odlaska, s njima sve ok! Pa da ne povjeruješ. i sad ona plače, ono voli ga do jaja…, a majke ti, kojeg li sranja. Gad ju ne zaslužuje pored sebe. Kažem joj ja da mu lijepo odbrusi, pokaže rodno mjesto, nek mu kresne da ionako nije bog zna šta u krevetu, da voli muškarce koji imaju većeg...ali plakati za njim-no, no darling…žao mi je te male koju dovodi sa sobom, jebemti, šta nju čeka…mala nema pojma u šta ulazi. Mislim, ok, može biti sve u redu, može biti velika ljubav, al ono nekako, ne vjerujem u to. Sve samo neki prekidi oko mene, sve samo neka razilaženja, mimoilaženja…toplo, hladno, toplo, hladno,hladno… zamrznuto…
11.04.2006. u 20:44 | 4 Komentara | Print | # | ^hm...
Hm..., čujem jučer- nove ljubavne veze su na pomolu. Odlično, nove veze, nove ljubavi, rastave, skandali, brakovi, vjenčanja, prinove, pogotovo prinove…u zadnje vrijeme ima toga koliko hoćeš. Što se mene tiče, meni to skroz odgovara. Uostalom, to mi je posao, to mi donosi novac. E sad, dobro je dok to nema veze s tobom, al što napraviti kad imaš veliku vijest koja bi ti mogla donijeti slavu, al ne smiješ s tim van jer si osobno upletena u taj događaj? A još si I jedina osoba koja zna za to…E, to je problem, jebeni problem. S jedne strane vuče te posao, a s druge strane tvoja privatnost za koju ne želiš da postane javna. I onda, gdje postaviti granicu? Ah kvragu I taj jebeni svijet…ponekad fakat moraš imati muda. Zapravo ne, uvijek moraš imati muda. Doduše, meni toga ne fali, život je ionako borba, opstaju najbolji. Ponekad je dobro I nemati emocija, ne osjećati ništa. Ići glavom kroz zid.
10.04.2006. u 14:21 | 4 Komentara | Print | # | ^it's a beautiful day!
Ola! Čitajući današnji komentar kako je danas lijep dan, onako sva u hrpi podataka s glavom nabijenom u laptop, podignem glavu, pogledam kroz prozor I proleti mi glavom- gle stvarno, vani je sunce! Da ne pričam o tome kako je bilo već tri popodne. Stvarno je privilegija u današnje vrijeme raditi posao koji voliš da čak ni ne primjećuješ stvari oko sebe, ni da se mijenja vrijeme…Pošto radim kod kuće, za mene ne postoji radno vrijeme, a I posao je takav, bez radnog vremena. Pogotovo zadnjih nekoliko dana. Jest da mi je na leđima velik teret, ali nadam se da će na kraju sve proći ok, a mislim da ću I sama odahnuti kad sve to završi. Najveći su gušt one neke male svakodnevne sitnice koje ti tako lako mogu promijeniti život, a da toga nisi ni svjestan. Nevjerojatno je kako je svijet malen, kako ti u život uđu ljudi za koje misliš da nikad neće ući. Danas baš pričam s frajerom kojem sam se nekad davno divila zbog jedne stvari, I danas mi se na moje veliko iznenađenje desi da me taj isti frajer pohvali vlastitom šefu. A progovorili smo svega nekoliko riječi, ne poznajemo se uopće…haha, što reći? it’s a beautiful day!
07.04.2006. u 23:00 | 3 Komentara | Print | # | ^